NOVI INTERVJU SA BISKUPOM SCHNEIDEROM

Hvaljen Isus i Marija!
Na blagdan Svetog Vlaha 03.02.2016. u dubrovačkoj katedrali imali smo za propovjednika biskupa Cupicha „velikog hrvatskog mecenu, izaslanika lažnog Proroka na prošloj sinodi – odvjetnika sodome i gomore“. On je bio gost najboljeg učenika lažnog Proroka u HBK – biskupa Uzinića, koji se u javnosti postavlja kao glasnogovornik HBK. Sa dubokim žaljenjem gledamo kako Crkva u Hrvata i Republika Hrvatska upadaju sve dublje u glib novog svjetskog poretka i jedinstvene svjetske religije.
Bog nam istovremeno pokazuje primjer hrabrog posvećenog sluge koji govori istinu. Biskup Athanasius Schneider se još odlučnije i jasnije bori za Katolički nauk i vjeru. Ovaj intervju je prekriven određenom dozom suzdržanosti, ali vjerujemo da će ovaj biskup istupiti još jače i otvorenije, kad za to dođe vrijeme. Rorate Caeli je objavio intervju. Ovdje objavljujemo dio koji je bitan za Vojsku Ostatka. Molimo, vjerujemo i nadamo se da ćemo u Hrvatskoj ubrzo imati ovakve hrabre muževe koji će ustati među hrvatskim svećenicima i biskupima. Nadajmo se da će ovom jubilarnom godinom, kada slavimo četrdesetu obljetnicu Hrvatskog Krsnog Zavjeta mnogi u Hrvatskoj Crkvi progledati.
Uzdajmo se u Majku Spasenja, jer smo Njoj kao narod 1976. godine posvećeni „TUUS TOTUS“

Schneider
POST-SINODSKA CRKVA I NEVJERNICI UNUTAR CRKVENE HIJERARHIJE
Rorate Caeli: Govoreći o nedavnoj Sinodi, proći će određeno vrijeme dok ne budemo sasvim svjesni kakve će pravne učinke ona imati za Crkvu, jer se sada iščekuje potez pape Franje. No, bez obzira na eventualni ishod, postoji li zapravo raskol u Crkvi? I ako postoji, što to zapravo znači u praktičnom smislu? Kako će se to odraziti na tipičnog katolika iz crkvenih klupa?
Nj.E. Schneider: Raskol prema definiciji Zakonika kanonskog prava (kan. 751) znači sljedeće: uskraćivanje podložnosti vrhovnom svećeniku ili zajedništva s članovima Crkve koji su mu podložni. Važno je pritom razlikovati defekt u vjeri, odnosno krivovjerje od raskola (shizme). Vjerska zabluda ili krivovjerje uistinu je veći grijeh od raskola, kako to kaže sv. Toma Akvinski: „Nevjera je grijeh počinjen protiv samoga Boga, jer On Sam je Prva Istina, na kojoj se vjera temelji; dok se shizma protivi eklezijalnom jedinstvu, što je manje dobro od Samoga Boga. Stoga je grijeh nevjere (ili krivovjerja) općenito mnogo teži od grijeha shizme. (Summa Theologica II-II, q. 39, a. 2 c).
Sama kriza koja pogađa Crkvu u današnje vrijeme sastoji se od neprestano rastuće pojave da oni koji ne vjeruju u potpunosti niti ispovijedaju cjelovitost katoličke vjere vrlo često zauzimaju strateške pozicije u životu Crkve, poput profesora teologije, nastavnika u sjemeništima, redovničkih poglavara, župnika, pa čak i biskupa i kardinala. A svi ti ljudi s manjkavom vjerom javno priznaju svoju podložnost papi.
Vrhunac konfuzije i apsurdnosti očituje se kada takvi polu-heretički klerici optužuju upravo one koji brane čistoću i cjelovitost katoličke vjere, da su protiv pape – a usto su prema njihovom mišljenju, na neki način, i šizmatici.
SINODA I PAPOLATRIJA
Rorate Caeli: Što se tiče Sinode, je li svakome tko ima oči jasno da je papa Franjo prouzročio zbunjenost umjesto jasnoće u sinodskom procesu, te je ujedno i potaknuo kretanje prema raskidu dajući istaknute uloge kardinalima Kasperu i Danneelsu, nadbiskupu Cupichu, itd. Koje je ispravno stajalište, koje treba zauzeti jedan katolik prema papi u ovim turbulentnim vremenima? Imaju li katolici obvezu javno iskazivati svoje stavove i „oduprijeti se“, kako je to napomenuo kardinal Burke u prošlogodišnjem intervjuu koji nam je dao, pa čak i kada njihova gledišta zauzimaju kritički stav prema papi?
Nj.E. Schneider: Promatramo li nekoliko prethodnih generacija, sve do naših dana, u životu Crkve prevladava određena vrsta „papo-centrizma“, ili čak neka vrsta „papolatrije“, što je bez ikakve sumnje pretjerivanje, posebice u usporedbi s nekadašnjim umjerenim i nadnaravnim viđenjem osobe pape, te iskazivanjem poštovanja prema njemu. Takav neumjeren stav prema osobi pape u praksi proizvodi neumjereno i pogrešno teološko tumačenje dogme o papinskoj nepogrešivosti.
Kada bi papa rekao sveopćoj Crkvi da učini nešto, što bi izravno nanosilo štetu nepromjenjivoj Božanskoj istini ili Božanskoj zapovijedi, svaki katolik bi imao pravo ispraviti ga na prikladan i uljudan način… Crkva nije privatno vlasništvo pape. Papa ne može reći „Ja sam Crkva“, poput francuskog kralja Luja XIV., koji je rekao: “L’État c’est moi.” („Država, to sam ja“). Papa je samo namjesnik (vikar), a ne nasljednik Kristov.
Mišljenja sam da u vremenu kada je velik dio držaoca službi Učiteljstva nemaran u obavljanju njihovih svetih dužnosti, Duh Sveti danas poziva, prvenstveno vjernike, da istupe naprijed i hrabro brane vjeru s autentičnim „sentire cum ecclesia“.
TRADICIJA I NJENI NEPRIJATELJI IZNUTRA
Rorate Caeli: Je li papa mjerilo tradicije, ili se on prosuđuje prema tradiciji? Bi li vjerni katolici trebali moliti za skori dolazak tradicionalnog pape?
Nj.E. Schneider: Papa zasigurno nije mjerilo tradicije, upravo suprotno. Uvijek moramo imati na umu dogmatski nauk Prvog vatikanskog sabora: „A Petrovim nasljednicima nije naime obećan Duh Sveti kako bi uz Njegovu objavu naviještali novi nauk, nego da uz Njegovu pomoć sveto čuvaju i vjerno iznose objavu, ili poklad vjere, primljen od Apostola.“ (usp. Dogmatsku konstituciju Pastor aeternus, pogl. 4)
Rorate Caeli: Znamo da postoji mnoštvo biskupa i kardinala – moguće i većina njih – koji žele izmijeniti doktrinarni jezik Crkve i dugotrajnu disciplinu, sve pod izlikom „razvitka doktrine“, i „pastoralne samilosti“. Što je u njihovom argumentu pogrešno?
Nj.E. Schneider: Izrazi poput: „razvitka doktrine“, i „pastoralne samilosti“ ustvari su obično izlika za mijenjanje Kristovog nauka, i protivni su njegovom nepromjenjivom smislu i cjelovitosti, onako kako su ga apostoli prenijeli sveopćoj Crkvi, i onako kako je vjerno očuvan preko crkvenih otaca, dogmatskih učenja ekumenskih sabora i papa.
Naposljetku, ti klerici žele neku drugu Crkvu, pa čak i drugu religiju: naturalističku religiju, koja se prilagođava duhu vremena. Takvi klerici su zapravo vukovi u ovčjoj koži, često koketiraju sa svijetom. Oni nisu neustrašivi pastiri – već obični kukavički zečevi.