ZAJEDNIČKA PRIČEST S LUTERANIMA NIJE MOGUĆA

Hvaljen Isus i Marija!

sveta-euharistija

Kako smo upozoreni i do detalja upućeni kroz Knjigu Istine na koji način će grozota pustoši zavladati i kako i kada će svećenici početi uviđati Istinu, tako se sve skupa razvija i ostvaruje. Već se sada sve više svećenika i biskupa može čuti kako javno iznose svoje svjedočanstvo za Istinu. Primjerice ovaj svećenik:

RAZLOZI ZAŠTO ZAJEDNIČKA PRIČEST S LUTERANIMA NIJE MOGUĆA
Otac Brian Harrison, OS 1. studenog 2016

Zajednički prijedlog da rade na euharistijskom zajedništvu, koji su potpisali jučer u Lundu, Švedska, papa Franjo i predsjednik luteranske svjetske federacije (crkve članovi ove federacije, usput budi rečeno, uglavnom podupiru pobačaj i istospolni “brak”), je izuzetno zabrinjavajući. Sljedeće činjenice treba imati na umu:

1) Luterani ne vjeruju u Žrtvu Mise (koju je Luther sam stalno i virulentno mrzio kao đavolsku odvratnost). To nevjera je osuđena nepogrešivo s anatemom Sabora u Tridentu (DS 1751-1759 = Dz 948-956) – Presudom koju papa Pavao VI svečano potvrđuje u svojoj 1968. Vjeri Božjeg naroda ( ” Svečana Ispovijest Vjere – Credo“).

2) Luterani ne vjeruju u transupstancijaciju kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Ovo poricanje je također svečano anatemizirano od Tridenta (DS 1652 = Dz 884). Opet, Pavao VI svečano potvrđuje tu točku naše vjere u svojoj 1965. enciklici Mysterium Fidei i u 1968. “Credo”.

3) Oni vjeruju da Tijelo i Krv Kristova postaje prisutna u onom što ostaje kruh i vino, ali da ova vrsta prisutnosti u svakom slučaju prestaje čim je dijeljenje pričesti završeno. Osuđeno s anatemom od Tridenta (DS 1654 = Dz 886), a također opet Pavao VI u MF i 1968. “Credo”.

4) Logično iz gore navedenog, Luterani odbijaju pohranu preostalih Hostija u Svetohraništu nakon Mise. Osuđeno s anatemom od Tridenta (DS 1657 = DM 889), a također opet Pavao VI u MF i 1968. “Credo”.

5) S jednakom dosljednošću, Luterani odbijaju Euharistijsko klanjanje izvan Mise i Euharistijske procesije. Osuđeno s anatemom od Tridenta (DS 1656 = Dz 888), a također opet Pavao VI u gore navedenim dokumentima.

S najmanje pet anatema protiv luteranske hereze s obzirom na Euharistiju, nema osude Tridentskog Sabora ideje zajedničke pričesti s tom odijeljenom braćom. Ali to je samo zato što bi se ta ideja smatrala krajnje čudna i posve nezamisliva u to vrijeme, u stvari, nitko na obje strane nije ni razmišljao o tome, koliko mi znamo – a kamoli to predložio.
Neovisno o tome, zajednička pričest sa Luteranima (i drugim protestantima) je strogo zabranjena u Zakoniku kanonskoga prava. U rješenju koje je jasno povezano nerazdvojno sa Božanskim zakonom o važnosti primanja Tijela Kristova dostojno (usp I. Kor 11:. 27-30), Canon 844 # 4 pravila, kada čak ni u opasnosti od smrti, ne može ne – katolički kršćanin dobiti Pričest, osim ako on / ona “pokazuje katoličku vjeru u pogledu [ovog Sakramenta]”.
Franjine riječi i djela jučer u Švedskoj, dakle podižu izuzetno teška pitanja. Za mene je to izvan razumijevanja. Kako to može izbjeći odgovornost za konstituiranu izdaju naše vjere u središnjem otajstvu katoličkog bogoštovlja?

onepeterfive.com/6-reasons-why-lutheran-intercommunion-isnt-possible/

IZ OVOGA SE JASNO VIDI DA KATOLICI KOJI BUDU SLIJEDILI FRANJU OVIM PUTOM NEĆE VIŠE BITI KATOLICI, NEGO ĆE BITI ČLANOVI FRANJINE CRKVE KOJA NIJE CRKVA ISUSA KRISTA.